Da li je isto
, na primer, sprečiti promociju knjige Mein Kampf (ne Basarine) i cenzurisati jednu izložbu studentskih radova u dosluhu sa glavešinama pet verskih zajednica (Koga uostalom briga šta oni misle u jednom društvu koje je (na papiru) sekularno, a institucija kulture, pritom, državna)? Da li je isto odupirati se jednoj pogubnoj, nacionalističkoj ideologiji i odupirati se stavu koji kritički gleda na truležne društvene pojave?Od kada je to u istoj ravni događaj koji se bavi relativizacijom (možda čak i potpunim negiranjem) zločina i događaj koji upire prstom u sve ono što je, na kraju krajeva, i posledica te relativizacije?
U Politici je izašao tekst Andreja Fajgelja koji dušebrižno brani princip. Na braniku principa (svakako ne Principa) našao se povređen činjenicom da je u Domu Vojske otkazana promocija knjige „Srebrenička podvala“ (Veliki je problem kada čovek ne pročita knjigu pa se upusti u odbranu ili kritiku iste. Međutim, ne treba biti naročito pronicljiv da bi shvatio ili makar pretpostavio o čemu se radi u knjizi pod takvim naslovom. Za one koji nisu upućeni reč je o studiji pukovnika Ratka Štrbića čija promocija je trebala da se održi u Domu Vojske. I na sreću/zdravim razumom je otkazana.)
Ti dvostruki standardi u odbrani slobode izraza, koji su, prema rečima Fajgelja, primenjeni u javnosti, bole ga i peku kao rane ljute. I nikako mu nije jasno gde su sada i Šabić i Dereta i pokrainski ombudsman? Da, poznavajući Ustav i zakon, ponove sve ono što su tada, u odbrani dela Danijele Tasić, govorili.
I gde smo sada svi mi koji smo se tako internetski žustro (neki i na ulici ispred samog KCNS-a) borili protiv cenzure? Gde smo sada svi mi koji smo potpisivali sve te silne peticije protiv njega kao cenzora? Gde smo sada da osudimo „teror“ i „gušenje“ javne reči, slobode izražavanja? I zašto sada nismo dosledni u odbrani tih principa?
Gde smo sada da osudimo zabranu i branimo predstavljanje knjige? Te svete relikvije koja u 21. veku ne sme biti ukaljana. Pa makar to bila i ona koja negira genocid u Srebrenici? Ona koja govori da Srebrenica nije bila baš... jebi ga... znaš... to što nam se servira.
Kakvi smo mi to neprincipijelni ljudi, čini se, nešto najbliže komunistima koji su zalazili u sitna crevca i „tamničili“ svaku pisanu reč koja se kosila sa njihovom ideologijom. Koji na svaku alegoriju gledaju sa sumnjom.
To se, Gosn Fajgelj, zove – pobrkani lončići. Najbleže rečeno. Grubo rečeno – fišisoidan rezon.
Najveća razlika između ova dva otkazivanja nije, kako je Fajgelj rekao, u reakcijama javnosti, već u samoj sadržini. U strukturi, u biti, tj. u poruci koju šalje. Ne u nekom spoljnom faktoru.
Ali srž ovog problema nije u Andreju Fajgelju. I u njegovom potpuno promašenom povlačenju parale između otkazane promocije jedne knjige i cenzurisane/zabranjene izložbe jednog studentskog rada (A sve pod krajnje neinventivnim izgovorom da se deo građana našao uvređenim instalacijom Danijele Tasić, „Reci: Novac“, koji se perfidno u tekstu u Politici naziva – „Isus sa novčanicama“. I onda još bestidnim i za CV odličnim „objašnjenjem“ i pranjem ruku da su tada o celokupnom otkazivanju odlučili sami autori.)
Kada bi Andrej Fajgelj malo bolje razmislio tu paralela ne postoji. Imaginarna je i umišljena, štaviše, usiljena. Jer srž problema je nešto potpuno drugo – decenijsko odsustvo i same želje za „denacifikacijom“ našeg društva. Zatvaranje očiju i okretanje glave od zločina koji su nas, kao i naciste nekada, stavili na istorijski stub srama. Konstantno i uporno relativizovanje.
„A šta su oni radili?“, reći će neko. Upitaće neko ko konstantno vaga mrtve i deli žrtve na kategorije. One prvog i drugog (ili samo prvog) stepena i reda. One „naše“ i one „njihove“. Tako da ne verujem da Fajgelj gleda na pojam žrtve bez dvostukih aršina. Kao na vertikalu bez etničkog i religijskog predznaka.
E zato je moguće da Andrej Fajgelj knjigu „Srebrenička podvala“ smatra delom koje vredi braniti. Za koju treba imati čvrst princip koji se ogleda u nepovredivosti promocije.
Tako da čitava ta priča o licemerstvu „drugosrbijanaca“ ne drži vodu. Iz prostog razloga jer kod Andreja Fajgelja postoji ono što se naziva – odsustvo moralnog kompasa. I tu pada u vodu svaka „argumentovana“ priča o doslednosti i takozvanoj diskriminatorskoj crti ličnosti onih drugih. Nas.