Pa bih vam ga ovom prilikom i preporučio da ga pogledate.
U tom filmu, tokom filma, čiji sam kratak sinopsis copy-paste-ovao, dominira osećaj razočaranja, krivice, pa čak i izdaje sopstvene države. Taj osećaj krivice je prisutan usled neuspeha i neizvršenog zadatka. U jednom trenutku naci ratni zločinac uspeva da se oslobodi i pobegne. Tri agenta mosada se dogovaraju da se vrate u Izrael i prećute neuspeh. Jer, da parafrazram, ionako će živeti u nekoj džungli, skriven, uplašen, večito gledajući preko ramena (Ali nije tako bilo).
Po povratku u Izrael su dočekani kao heroji. Međutim, njima će tokom, gotovo, čitavog svog života visiti iznad glave taj neuspeh. Griža savest kao Dug prema državi i svim žrtvama holokausta. Pa i sebi. Dug da privedu pravdi čoveka koji je odgovoran za mnogobrojna zlodela.
Dug je osećanje koje sam prepoznao gledajući dokumentarni film „The Green Prince“. Ali ovo je bilo neko drugo, međutim vrlo slično osećanje duga, više dužnost; prema nezaštićenom, običnom čoveku, dug prema nedužnom, ali i onima koji su već stradali kao sasvim nedužni. Dužnost ka čovečnom i ljudskom uprkos nezavidnoj poziciji u kojoj se nalazi mladi Palestinac. Pa makar morao da sarađuje i sa zakletim neprijateljem kakav je država Izrael.
Kratak sinopsis filma „The Green Prince“ bio bi da je od strane izraelske tajne službe (Shin Bet) zavrbovan najstariji sin prvog čoveka Hamasa. Gonen Ben Yitzhak (obaveštajac), agent Šin Beta postaje glavna veza sa sedamnaestogodišnjim Mosab Hassan Yousef-om, sinom osnivača palestinskog Hamasa - Sheikh Hassan Yousef. Tokom deset godina on špijunira Hamas za Šin Bet.
O kakvoj se sredini radi najbolje govori izjava da je sramota ako vam siluju majku, ali da je veća sramota ukoliko sarađujete sa Izraelom.
Međutim, iz te perspektive, nekog ko vidi „širu sliku“, Mosab nema osećaj krivice da izdaje bilo koga. Štaviše, (o)davajući informacije on sprečava delovanje bombaša samoubica, kao i ubistvo svog oca u nekoliko navrata. Kako i sam kaže - on menja svest i pogled na svet. U toj „igri“ on vidi sebe kao nekog ko je odgovoran i za živote Palestinaca. Budući da u samoubilačkim napadima ne stradaju samo Jevreji. Ili su ga bar tako ubedili. Digresija - budući da ja nisam iz sveta tajnih službi i nikada nisam sarađivao sa nekom (ili bar mislim da nisam), ukoliko ima neki blogokolega ili blogokomentator koji je u materiji, može slobodno da nam pojasni tu „igru“ tajni, laži i poverenja.
Film je rađen u režiji izraelskog režisera (Nadav Schirman) tako da ne treba da čudi romantičarski pristup i perspektiva - „ izdaja zarad višeg cilja“. Odnosno opravdanosti saradnje. Koja se na kraju pretvara u veliko prijateljstvo između Gonena, obaveštajca, i Mosaba, špijuna (nešto slično, ako ne i isto, prijateljstvu između Zoltana Danija, penzionisanog potpukovnika VJ, i Dejl Zelka, pilota „nevidljivog“ ). Film je rađen u afirmativnom tonu po Izrael, bez obzira na činjenicu da Mosab u filmu otvoreno govori o mučenjima kroz koja je prošao. O nehumanim uslovima u zatvoru, raketiranju civilnih zgrada, hapšenjima u zlo doba noći...
Ono što je po mom mišljenju bila prekretnica u njegovom načinu razmišljanja (kao otklon od zacementiranih stavova okoline u kojoj odrasta), a koje se u filmu pominje samo u dva navrata, je to da je kao dečak bio silovan. Ta trauma bila je ključna u njegovom razumevanju odnosa zlikovca i nedužne osobe (u onom najčistijem obliku, rasuđivanja dobra i zla; oslobođenog ideoloških stega). Odnosa moći i nemoći. Bombaša i nedužne osobe; onog koji gađa raketom zgradu zbog jednog čoveka, a ubija čitav kvart.
Jer, koliko god duboka mržnja da se gaji i usađuje (ma o kojoj strani da se radi), kada se zlo oseti na svojoj koži, ono ne ide nužno u pravcu osvete, već u pravcu razrešenja i sprečavanja ponavljanja istog.
Poruka filma, iz ove perspektive, bi bila da je saradnja, suživot pa čak i prijateljstvo sasvim moguće. Štaviše, oni to pokazuju i svojim primerom. Jer ako mogu dve zaraćene strane – obaveštajac Šin Beta i saradnik Hamasa, zašto ne bi mogli i obični građani. To prijateljstvo je moguće, ali samo ukoliko je jasno definisan, i što je najvažnije, obostrano prihvaćen zajednički neprijatelj. A to je već, iz ove perspektive i trenutnog stanja, čini se, nemoguće.