Svako ko je završio srednju školu zna priču o Don Kihotu, tragično-smešnom junaku istoimenog romana Miguela Servantesa: Don Kihot živi u imaginarnom svetu heroja, vitezova, divova, čarobnjaka nežnih devica u kome čuva svoju Dulčineu iz Toboza. U stvarnosti, Don Kihot je Alonzo Kihano, postariji gospodin; plemenita Dulčinea je seljančica iz obližnjeg sela, a divovi su vetrenjače. U svojoj priči "Problem" Horhe Luis Borhes se pita šta bi se desilo kad bi deludirani Alonzo u tom svom magnovenju zaista ubio čoveka? Po Borhesu, tri su moguća odgovora na ovaj problem.
Prvi odgovor je da se ne bi desilo ništa naročito: Don Kihota ne bi uznemirilo ubistvo, njegove deluzije bi bile toliko snažne da on ne bi bio u stanju da ih razlikuje od zbilje. Druga opcija je da bi zločin toliko prestravio čestitog Alonza da bi mu istog trenutka razvejale iluzije i on bi verovatno okončao skrhan grižom savesti.
Postoji i treća, mnogo kompleksnija opcija: Alonzo je potpuno svestan da je borba protiv izmišljenih divova čista iluzija, ali kad ubije stvarnog čoveka, on se grčevito drži svoje iluzije jer ona daje jedini smisao njegovom zločinu. I, paradoksalno, što veće žrtve podnosi izmišljenoj priči, Alonzo ojačava samu priču, postaje efektivno njen rob, baš zato jer samo ona daje jedini smisao svim tim žrtvama i patnji.
U politici se ova treća opcija naziva 'Our Boys Didn't Die in Vain' opcija i fino je ilustruje sledeća pričica o italijanskom učešću u Prvom Svetskom Ratu. Kao što je poznato, Italija je u Rat ušla 1915. na strani sila Antante. Italijanski cilj je bio oslobađanje Trenta i Trsta, dva vekovna italijanska ognjišta koja su bila zaposednuta od strane omražene Austro-Ugarske Imerije. Italijanski političari su davali vatrene govore, obećavali istorijski obračun, obećavali obnavljanje slavnog Rimskog Carstva. Stotine hiljada italijanskih regruta su krenuli na front uzvikujući "Za Trento i Trst!" misleći da je zauzimanje vekovnih ognjišta formalnost.
U stvarnosti, borbe za Trento i Trst su bile sve samo ne formalnosti. Austro-Ugarska vojska se ušančila duž reko Isonzo (Soče na slovenskemu i srpskom, hvala Krkaru na razjašnjenju). Italijani su se požrtvovano bacali na dobro organizovanog neprijatelja ne uspevši da naprave nikakav značajan prodor. U prvoj bici su izgubili 15000 vojnika. U drugoj, 40 000, u trećoj još 60 0000. Borbe su se nastavila još 2 godine, sve dok Austrijanci konačno nisu preduzeli protivnapad nateravši Italijane da se povuku čak do Venecije. Veličanstvena oslobodilačka bitka se pretvorila u pravo krvoproliće Italijana: nakon ukupno 11 bitaka bezmalo 700 000 ih je poginulo dok je ranjenih bilo preko milion.
Posle prve izgubljene bitke, italijanski političari su naravno imali 2 izbora: mogli su da priznaju svoju grešku i potpišu primirje sa Austro-Ugarskom. Austro-Ugarska bi to jedva dočekala jer joj je vojska itekako trebala na drugim frontovima. Ipak, političari nisu tek tako mogli da se okrenu rodbini 15000 poginulih i kažu im: 'Izvinite, zeznuli smo se, nemoj da se ljutite, ali vaš Đovani je poginuo uzaludno. Kao i vaš Marko.' Umesto toga, mogli su da viknu još jače nego prvi put: 'Đovani i Marko su poginuli kao heroji! Poginuli su za naš Trst, i mi sad još više nego pre moramo pokazati da nisu poginuli uzalud. Nastavićemo da se borimo do pobede!' Naravno, političari su odabrali drugu opciju, i poslali su u smrt još 40 000 ljudi. Posle druge bitke političarima su opet stajale dve opcije na stolu, i oni su se opet odlučili za onu po kojoj 'naši momci nisu poginuli uzalud'. Naravno, nisu samo političari krivi. I uskovitlan i pijani narod je tražio nastavak rata, i političari su u velikoj meri podilazili tim željama. Uostalom, kad nisu uspeli da udovolje, na njihovo mesto su došli neki drugi, mnogo maligniji ljudi (tj Musolini).
Politiku na stranu, mene je poslednjih par dana zabavio način i lakoća na koji ljudi postaju robovi svojih iluzija, priča, "narativa" i kako zbog tih iluzija i nekakvog prenaduvanog ega umesto da kažu neko jednostavno 'Ja to nisam znao' ili 'U pravu si' umesto blagog i umerenog stava završavaju u ekstremizmu, idiotizmu i potpunoj iracionalnosti. To me i podsetilo na ovu malu pričicu koju je u svojoj predivnoj knjizi Homo Deus ispričao Harari.