Krajem februara 2007. sam na ovom blogu (tačnije, na starom blogu) postovao poslednji, deseti nastavak originalnog serijala "Suočavanje s budućnošću". Dau Džons indeks je bio negde na oko 12.000 i do leta te godine je prešao 14,000. Bogataši su zadovoljno trljali ruke, sirotinja se radovala novim kreditima, a ekonomisti pisali hvalospeve Miltonu Fridmanu koji beše umro baš krajem 2006. godine.
Krajem februara ove godine razmišljao sam da ponovo pokrenem serijal. U međuvremenu Dau Džons indeks se prepolovio, sa 14.000 pao je na 7.000. Bogataši su trljali opečene prste, sirotinja je strepela od novih kamata, a ekonomisti su pisali hvalospeve Džonu Majnardu Kejnsu koji se beše povampirio baš krajem 2008. godine.
U poslednja tri meseca, dok sam se ja nakanjivao da počnem da pišem, Dau Džons se malko oporavio, prešao je 8.000, optimizam raste, jeste da kriza može da potraje, ali najgore je iza nas, strpimo samo još malo, najviše godinu ili dve, pa će sve biti kao nekad. Mislim da je sad pravo vreme za nastavak serijala "Suočavanje s budućnošću".
Šta je u osnovi ovog novog talasa optimizma? Iako se mišljenja razlikuju po pitanju krivice, postoji manje-više konsenzus po pitanju uzroka svetske ekonomske krize (kojoj tepamo SEKA). Jedni za krizu krive nindže (ninja na engleskom znači "no income no job no assets" iliti "bez prihoda, bez posla, bez imovine"), odnosno ljude koji su uzimali kredite bez pokrića. Drugi krive bankare koji su navukli sirotinju na kredite, a zatim iste spakovali kao vrednosne papire i navukli bogataše da ih kupuju. I pored različitih mišljenja o krivcima, i jedni i drugi se slažu da uzrok krize leži u finansijskom tržištu.
Ja mislim da uzrok krize leži u tržištu energenata, konkretno nafte, i to ću pokušati da dokažem u tri koraka. Prvo ću videti da li postoji veza između prethodnih naftnih šokova i ekonomskih recesija. Zatim ću pokušati da ustanovim da li je ta veza uzročno-posledična ili je u pitanju koincidencija. Na kraju ću se pozabaviti specifičnostima prošlogodišnjeg naftnog šoka (a samim tim i poslednje krize), jer mislim da smo prošle godine dostigli vrhunac proizvodnje nafte i da sada idemo nizbrdo, i po pitanju eksploatacije nafte i po pitanju ekonomskog rasta. Drugim rečima, ja mislim da nikad više neće niti "kao nekad", odnosno da pred nama leži sledeći izbor: lagano prizemljenje ili potpuni kolaps. Rast zaboravimo.
Ako posmatramo naftu, od početka industrijalizacije, a pogotovo tokom prošlog veka, proizvodnja nafte je uglavnom rasla, kao rezultat sve veće potražnje. Međutim, bilo je trenutaka i to tokom poslednje tri decenije XX veka kada bi ponuda nafte na tržištu opala te nije bila dovoljna da zadovolji potražnju, što bi dovelo do skoka cene nafte, odnosno do naftnog šoka. Ako posmatramo ekonomiju, tačnije realni bruto društveni proizvod (BDP), on je uglavnom rastao tokom istog perioda, mada je bilo perioda kada bi došlo usporavanja svetske ekonomije, do pada BDP-a, odnosno do recesije (posmatram SAD kao najveću ekonomiju, jer MMF ne daje podatke o svetskom BDP-u pre 1980. godine)
Ne tvrdim da je svaka recesija tokom dvadesetog veka uzrokovana naftnim šokovima, ali tvrdim da je svaki naftni šok neminovno dovodio do recesije. Zato se u ovom postu neću baviti depresijom iz tridesetih godina prošlog veka i mnogim drugim ekonomskim krizama, ali ću se baviti svim naftnim šokovima i pokušati da utvrdim da li su ih pratila ekonomska usporavanja. Dakle posmatraću naftni šok tokom Jom Kipur rata 1973, naftni šok tokom Iranske revolucije 1979, onaj tokom iračkog napada na Iran 1980, kao i šok tokom iračkog napada na Kuvajt 1990. godine.Jom Kipur rat je počeo 6. oktobra 1973 napadom Sirije i Egipta na Izrael. Iako sam rat nije poremetio linije snadbevanja, arapske zemlje proizvođači nafte su 16. oktobra iste godine donele odluku da smanje proizvodnju za 5% sve dok se izraelske snage ne povuku sa teritorija koje su okupirale 1967. Ostali proizvođači nisu uspeli da nadomeste smanjenu ponudu i došlo je do naftnog šoka - ukupna proivodnja nafte je u između oktobra 1973. i marta 1974. opala za 4%, a cena je porasla 41,3%. U periodu između prvog kvartala 1974. i prvog kvartala 1975. godine, realni BDP SAD je pao za 2,5% - dakle Sjedinjene Države su bile u recesiji.
Što se iranske revolucije tiče, prve veće demonstracije protiv Šaha Reze Pahlavija počele su u januaru 1978. godine. Tokom leta protest se širio i došlo je do serije štrajkova koji su postepeno paralizovali zemlju. U novembru radnici u naftnoj industiji su stupili u štrajk. Šah je pobegao u januaru 1979, ali zbog haosa u zemlji Iran ne uspeva da obnovi izvoz nafte još neko vreme. Ukupna proizvodnja nafte između novembra 1978. i jula 1979. opada za 1,3%, a cena raste za 38.7%. U periodu između drugog kvartala 1979. i drugog kvartala 1980. godine, realni BDP SAD je pao za 0,4% - dakle Sjedinjene Države su bile u recesiji.
Iračko-iranski rat je počeo 23. septembra 1980. godine iračkim napadom na Iran i međusobnim bombardovanjem infrastrukture za proizvodnju nafte. Od oktobra 1980. do marta 1981. proizvodnja nafte opada za 1,2%, a cena raste za 25,3%. U periodu između drugog kvartala 1981. i drugog kvartala 1982. godine, realni BDP SAD je pao za 1,5% - dakle Sjedinjene Države su bile u recesiji.
Irak je napao Kuvajt 2. avgusta 1990. godine, a SAD počinju sa vazdušnim napadima u januaru 1991. Do kraja februara iračani napuštaju Kuvajt ostavljajući iza sebe razorena postrojenja za proizvodnju nafte, požari na bušotinama traju do novembra iste godine, kada konačno bivaju ugašeni. Ukupna proizvodnja nafte između avgusta 1990. i oktobra 1990. opada za 2,9%, a cena raste za 71.6%. U periodu između trećeg kvartala 1990. i trećeg kvartala 1991. godine, realni BDP SAD je pao za 0,1% - dakle Sjedinjene Države su bile u recesiji.
Da li se slična analiza može primeniti na poslednji naftni šok? U periodu od 2005. do 2008. nije bilo nikakve krize ni pada proizvodnje, ali se cena nafte ipak utrostručila (sa nekih 50 dolara po barelu na oko 150 dolara). Zašto je cena porasla? Tokom ovog perioda potražnja za naftom je neprestano rasla, dok je proizvodnja stagnirala - oko 85 milion barela dnevno - te ponuda nije mogla da zadovolji potražnju. Ovo je dovelo do porasta cena, a kada se u obzir uzmu špekulacije na berzi (kojih sada ima vipe nego ikad), razumljivo je da je rast cena nafte bio skoro 300%. Što se ekonomije tiče, od posednjeg kvartala prošle godine SAD su u recesiji, a tek ćemo videti koliki je realni pad BDP-a.
Očigledno je da postoji veza između naftnog šoka i recesije, ali da li je ta veza uzročno-posledična? O tome u sledećem nastavku serijala.
Podaci u tekstu su preuzeti iz analize Džejmsa Hamiltona iz marta ove godine.