Postoje neke stvari o kojima čovek teško može da smireno razgovara ili čak razmišlja. Odmah počne da se žesti ili upadne u najgoru patetiku. Ne mislim na Kosovo, nego na peti oktobar. Meni je jako teško da ostanem hladan i razuman kada se pomene Otpor, bager, Sloba...Kako čovek da se postavi prema tim događajima nakon sedam godina? Da li je bilo dosta valjanja u starom blatu, što bi rekao Cane? Ili postoji nekakav petooktobarski zavet?
Šta je uopšte peti oktobar za nas koji se Tita sećamo kroz maglu, ako ga se uopšte sećamo, koji smo Slobu zaradili još u osnovnoj i koji smo te dvehiljadite bili studenti, a sad smo omatorili. Mislim, prešli tridesetu.
Za razliku od nekih drugih datuma - Gazimestana naprimer, pominjanje petog oktobra ne izaziva onu vrstu preispitivanja, pitanja tipa šta nam je to trebalo, da li smo mogli da učinimo nešto drugo, pa onda ide konstruisanje paralelne istorije, kao što obično radimo kada razimšljamo o raspadu bivše Jugoeslavije ‘ da se nismo raspali sad bi bili u EU. Kod petog oktobra nema tog "da nismo oborili Slobu sad bi...". Mi smo morali da ga oborimo, to jednostavno bila prava stvar, o tome nema dileme. Što se toga tiče, peti oktobar je jasan i nedvosmislen datum, dan kada su građani Srbije uradili pravu stvar.
Pa jel' možemo onda opušteno da ga proslavljamo? E cvrc, ne možemo. Peti oktobar je nezgodan datum. Za razliku od nekih drugih datuma koji su dušu dali za samosažaljenje, da sednemo i kukamo koja smo rikverc zemlja, koliko nemamo sreće, glupi smo šta li... e pa peti oktobar je drugačiji, to nije dan koji nam se desio, to je dan koji smo mi napravili. To što smo uradili onda, i danas nam stoji nad glavom da nas podseća kako mi možemo, samo kad hoćemo. Drugim rečima, peti oktobar još nije gotov, gotovi smo mi.
Hiljade stranica su napisane u poslednjih nekoliko godina o iznevernim očekivanjima građana. Teza izgleda otprilike ovako: život je bio bezveze pod Slobom, onda je on pao, građani su previše očekivali, pa je normalno da su sada razočarani. Ima i varijacija ove teze u kojoj građani nisu previše očekivali, nego su ih političari zeznuli, pa su sad razočarani.
Bez obzira na ove varijacije, suština ove teze je da građani sede i čekaju, a samim tim i očekuju, dok neko tamo gore radi, pa onda ispuni ili ne ispuni očekivanja. Kao da su građani petog oktobra sedeli na klupicama u pionirskom parku i gledali Koštunicu kako baca molotovljeve koktele i Tadića kako vozi bager, pa su sad razočarani.
Petog oktobra smo uzeli stvari u svoje ruke, pa ako danas treba da budemo razočarani, onda treba da budemo razočarani u sebe. Gde je danas inicijativa, gde je akcija? Nema. Tu apatija nije dobar izgovor, jer je još veća apatija bila krajem devedeset osme, kad smo pravili Otpor, kad na je bilo svega desetak. Neka mi neko ne kaže da danas ne može da se okupi desetak ljudi i da napravi nešto, ma koliko sitno.
Ma može, samo je pitanje ko. Odmah da se izjasnim, ne ja, ustvari niko od nas koji smo onomad "jurišali na barikadama". Nema više Miloševića, a reciklirana sećanja ne pomažu u današnje vreme. Ovde mora da se pojavi neko novi.
Jedan od razloga Otporovog uspeha je što nas Milošević nije uvrstio u svoje analize i predviđanja. Mi smo sve radili drugačije od ostalih i bili smo nepoznati. Novi. Što bi bilo dobro kad bi se danas neka ekipica pojavila, onako iz vedra neba, čisto da zatalasa, a oni gore da kažu "ko su sad ovi?"
To je ono zbog čega je peti oktobar tako važan dan, tog dana se vlast debelo uplašila građana. I to s razlogom. Danas, neka druga vlast, prilično je opuštena, straha nema, neki su čak i preterali u svojoj bahatosti, jer se ne plaše ni ovolicno. A vlast nije teško uplašiti, pogledajte Burmu - čuvena vojna hunta, koja je na vlasti već decenijama, ovih dana se poprilično uplašila.
Ne kažem ja da nama danas treba peti oktobar, ne kažem ni da nam ne treba. Ipak mislim da je jako dobro kad se vlast plaši svojih građana, makar malo. A mi smo pre sedam godina pokazali da da umemo da budemo strašni. Samo kad hoćemo. Peti oktobar bi mogao da bude nešto kao Noć Veštica.
(objavljeno petog oktobra 2007. u časopisu Evropa)