Skupština Beograda izglasala je nedavno budžet za narednu, 2020. godinu.
Taj budžet, od oko milijardu i 206 miliona evra, u odsustvu hronično odsutnog gradonačelnika već famozni zamenik gradonačelnika odmah je slavodobitno ocenio kao „najveći u istoriji“. Uz to, dodatno je informisao javnost o „stalnom rastu“ svih gradskih prihoda, po baš svim osnovama. Prihodi su, tako je rekao, uvećani kako od poreza na dohodak „zbog velikog rasta plata“ tako i od poreza na imovinu, a veći su i prihodi iz dobiti javnih preduzeća.
Štaviše, kreatori budžeta bili su, "objasnio" je zamenik, u poziciji da bez problema planiraju i budžetski deficit (3,37%) budući da, to „u suštini nije deficit“ jer grad „završava 2019. sa suficitom koji će to sve pokriti“. Ukratko, veće plate, veća imovina građana, uspešno poslovanje javnih preduzeća, racionalno raspolaganje budžetom od strane gradske vlasti, sve same sjajne informacije.
Ali jedna vest je izaziva „mali“ problem sa tim i tolikim sjajem.
Reč je o vesti da je Vlada Srbije, pre par dana, iz budžetske rezerve dodelila Beogradu 300 miliona dinara!
Zbog eventualno neinformisanih treba reći da to nije prvi put, to jest da je vlast Beograda u više navrata tražila i dobijala vrlo značajna sredstva iz budžetske rezerve.
Ovakve intervencije Vlade na poziv gradskih vlasti nisu dakle ni do sada bile retkost. Ali, trenutak u kome gradska vlast dobija ovih 300 miliona,(da i ne pominjemo da je samo mesec dana pre ovih tražila iz republičke budžetske rezerve skromnih 16,5 miliona dinara i dobila ih, kao i nešto malo pre toga 100 pa još 120 miliona a par meseci pre toga 250 miliona ..) zbog koincidencije sa usvajanjem „najvećeg budžeta u istoriji“ i gomilom pomenutih „sjajnih“ vesti o finansijskim prilikama u gradu, ćini da ova poslednja izaziva smešak, makar i kiseo.
Ako znamo da se sredstva iz republičke budžetske reserve, po Zakonu o budžetskom sistemu (čl. 69), mogu samo izuzetno koristiti za izvršavanje obaveza budžeta lokalnih vlasti usled smanjenog obima prihoda budžeta lokalne vlasti i drugih razloga koje nije bilo moguće predvideti u postupku pripreme i donošenja budžeta, a koji mogu dovesti do ugrožavanja tekuće likvidnosti, neizbežno se nameću bar dva pitanja.
Vlada ovakvim raspolaganjima krši zakon? Ili gradska vlast obmanjuje javnost?
Po svoj prilici potvrdni su odgovori na oba. A u ozbiljnoj zemlji potvrdan odgovor i na samo jedno ukazivao bi na ozbiljan problem.