Pre ravno četrdeset godina Rusi su ušli u Čehoslovačku da bi spasili socijalizam od tzv. Praškog proleća. Danas nam se čini da je to tako udaljen dogadjaj da više nema nikakvu važnost. Izgleda da nam je nagomilana i zdudana istorija poslednjih dvadesetak godina potisnula mnogo toga što se dešavalo pre. Osim toga, i smena generacija.
Ja sam tog 20. avgusta 1968. godine bio u Beloj Crkvi sa trojicom prijatelja, u šatoru, u neposrednoj blizini velikog dečijeg kampa. „Paint it black" se dnevno čuo bar pedeset puta sa razglasa iz kampa. Jezero je bilo blatnjavo, rojevi komaraca i muva su nas postepeno pretvarali u velike pokretne kraste, imali smo malo para, hranili smo se uglavnom hlebom i kobasicama koje smo pekli na sopstvenom ognjištu, a onda sam na tranzitoru, negde oko jedan sat posle ponoći čuo da su trupe Varšavskog pakta ušle u Čehoslovačku. Sutradan smo se šinobusom vratili u Beograd, a uz put smo videli kolone naših tenkova kako se nekuda kreću.
Mene je vest o ruskoj okupaciji Čehoslovačke veoma potresla. Prvo o čemu sam brinuo bili su Forman, Kundera i Škvorecki. Šta će sada biti sa njima? Da li će moći da prave filmove i pišu knjige? Ideja o tome da se napusti sopstvena zemlja, i jezik, i ode negde drugde bila mi je nezamisliva. Onda su objavljene fotografije sa praških ulica: tenkovi, vojnici koji kriju pogled i izbezumljeni gradjani. Otpor okupatoru nije bio onakav kakav smo očekivali. Zamišljali smo da bi neki češki Tupamarosi i Vijetkong mogli da poraze Crvenu armiju. Onda smo prihvatili da je češki odgovor vrlo specifičan - gradjanski, kulturološki, i da on ne zahteva onu vrstu balkanskog herojstva.
Mada, bilo je i herojstva i samožrtvovanja.
Sećam se kako stojim pred zgradom rektorata, na Studentskog trgu, zajedno sa Biljanom Lukić, ispred velike retuširane fotografije Jana Palaha. Bilo je već veče, a službenici iz rektorata su tražili da se pomerimo sa glavnog ulaza. Gradjani su zastajkivali ali se malo ko zaustavljao. Došla je Marija Crnobori i položila divan buket ispred slike. Iz automobila u pokretu sevali su blicevi. Znali smo da su to policajci a ne novinari. Pre toga smo pokušali da se sa slikom Jana Palaha probijemo do čehoslovačke amabasade na Bulevaru revolucije ali nam to nisu dozvolili.
Zvanična je vlast osudjivala vojnu interveniciju, čak je iz predostrožnosti rasporedila dodatne trupe prema granicama sa zemljama Varšavskog ugovora, ali nije dozvoljavala da se išta spontano, pogotovo medju studentima pokrene. Bio je to, nema sumnje, kraj našeg levičarskog sna o „socijalizmu sa ljudskim likom". Italijani su još neko vreme, kroz ideju eurokomunizma, podgrejavali tu temu koja je bila sve tanja i tanja.
Kada sam desetak godina posle toga bio u Americi imao sam neprekidni problem sa američkim inetelektualcima-levičarima koji su u američkom establišmentu videli izvor sveg zla na zemlji. Za njih je Rusija, i ono što se dešavalo u Istočnoj Evropi, bilo nešto krajnje marginalno i nebitno. Bili su u stanju da satima pričaju o revoluciji u Nikaragvi a da ne odvoje ni pet minuta za sudbinu Čeha koji su napustili svoju zemlju.
Ja sam, medjutim, znao da se nekoliko stotina hiljada Čeha i Slovaka iselilo u Kanadu gde su osnovali izdavačku kuću „Grupa 68" koja je nastavila da objavljuje knjige na češkom. I tada sam se, dobro se sećam, po prvi put zapitao: kako je moguće da se na češkom, u Kanadi, štampaju knjige Škvoreckog i Kundere u tiražima od stotinak hiljada primeraka, a cela srpska dijaspora nije u stanju da kupi više od stotinak knjiga Miloša Crnjanskog.
Zbog toga, kad god se setim sovjetske intervencije (okupacije) u Čehoslovačkoj 1968. ja počnem da razmišljam o različitim putevima kojima su se različiti narodi uputili. I pitam se, da li će narod kojem pripadam jednom naučiti kako postoji mnogo više puteva do patriotizma, nacionalne odanosti i interesa od staza Tupamarosa i Vijetkonga. Štagod da se u budućnosti desi siguran sam da jedan od tih puteva ide stazom obrazovanja i kulture, gde će poznavanje sopstvenog jezika i književnosti biti temelj svakog napretka.