Odavno mi se po glavi mota ova tema. Ne bih je vezao isključivo za ekonomske i privredne probleme. Ideja profita lako se može proširiti i na odnose među ljudima, na osećanje moći, emocija, raznih vrsta zadovoljstava uostalom. Ima ljudi koji mogu unazad da ocene svoj dotadašnji život pojmovima kao što su profit ili totalni gubitak. Ne bih išao toliko daleko, ali ne mogu da se otrgnem od osećanja da je i izraz „biti na svome" nekako izmišljen kao svojevrsna psiho-ekonomska uteha.
Šta danas u Srbiji uopšte znači biti uspešan? Koliki je profit koji obezbeđuje uspešnost? Da li je svaki profit istog značaja ili se on razlikuje od posla do posla? Ne mogu da odgovorim na toliko pitanja sam. Ovo bi trebalo da bude timski rad.
Uglavnom, pre nedelju dana je zatvorena jedna praonica na Bulevaru Kralja Aleksandra, u kojoj je uvek bila gužva. U praonioci je radilo nekoliko mladih žena, najčešće po jedna u smeni, koje su se smenjivale, pošto je gazda imao još tri praonice na raznim krajevima Beograda. Pre nego što je praonica zatvorena jedna radnica mi se poverila da će najverovatnije izgubiti posao jer gazda nije zadovoljan zaradom. To me je prilično začudilo jer usluge nisu bile ni malo jeftine a posla je bilo toliko da smo ponekad morali da čekamo po dva dana da bismo došli do svojih ispeglanih košulja. Uzeo sam tada podatke o prosečnoj dnevnoj zaradi, troškovima za plate, struju, potrošni materijal, zakup prostora, naravno, sve bez fiskalnog računa i pdv-a... i došao do zanimljivog otkrića da je gazda mesečno ostvarivao najmanje 25% čistog profita (oko 2.500 eura) pošto je najveći deo posla plaćan gotovinom. Moguće da je profit bio i veći jer su se stvari nosile i na hemijsko čišćenje što se posebno plaćalo. Ulaganje u samu praonicu kreće se oko 6.000 eura - tri mašine za pranje i sušenje, dve pegle, ventilator, pult i vešalice.
Sudbina ove praonice, odnosno mladih žena koje su najverovatnije ostale bez posla, navela me je da razmišljam u dva pravca: kako to da država, odnosno njen Zavod za zapošljavanje, nije došao na ideju da takvim mini projektima pokrene zapošljavanje, inicijativu i nadu hiljadama nezaposlenih ljudi, i kako je moguće da je 25% profita nedovoljno za uspešan posao.
Ovde je, nesumnjivo, nastupilo ono otimačko, prostačko doba koje neki slavodobitno „krste" prvobitnom akumulacijom kapitala tako da se svaka kritika ovakvog stanja stvari doživljava kao komunističko-samoupravljački vapaj, ili urlik, sve jedno. Kao prvo, potpuno je besmisleno govoriti o „prvobitnoj akumulaciji kapitala" koja se odvija u Evropi u 21. veku. Prvobitna akumulacija kapitala je izvorno englesko iskustvo o kojem je tako lucidno pisao Adam Smit a emotivno Čarls Dikens. I jedan i drugi su učinili veoma mnogo da se taj period prevazidje izmedju ostalog i time što se ubrzano razvijala filantropija i socijalna odgovornost kao deo opšte nacionalne kulture.
U Srbiji je ta kultura postala deo prokletstva koji zajedno anatemišu novi bogataši i njihovi politički lakeji. Biti uspešan u Srbiji danas znači imati profit od osamdeset i sto odsto, kako u poslu tako i u politici. Opšta feudalizacija našeg političkog i javnog života, gde su feudi sinonimi za političke stranke i njihov uticaj, dovela je dotle da se ni o čemu, u stvari, ne može ozbiljno raspravljati ili razgovarati. Niko danas u Srbiji nije korumpiran, preplaćen, nesposoban, ograničen, pokvaren, ili jednostavno zavisan od odluka političkih i finansijskih centara moći. Svi su ispravni, skromni, pametni i pošteni.
Ono o čemu sada razmišlja, mada idemo u susret ekonomskoj krizi globalnih razmera, to je da se pokrene neka inicijativa, slična onoj banci za najsiromašnije u Bangladešu, koja bi mogla da podrži bespomoćne, a vredne ljude, da pokrenu svoje praonice, svoje plastenike, manufakture i zadruge, i da ne zavise ni od jedne stranke ili lidera. I da jednom doživimo trenutak kada će se normalno moći živeti i razvijati od profita od 10 ili 12 odsto. Tada bi, siguran sam, i naša politička elita morala mnogo više da vodi računa o običnim ljudima a ne o tajkunima.