Poslednjih nekoliko dana izvesne novine su pune naslova u kojima se Ratko Mladić poziva da izvrši samoubistvo. Uporedo sa pozivima zvaničnika da se preda i da se time Srbija oslobodi daljih uslovljavanja vezanih za evropske integracije odjekuju i oni suprotni glasovi koji ga zaklinju da se nipošto ne predaje. To, da ima dosta ljudi koji smatraju da je bolje biti na slobodi, pa makar se i kriti, nego u zatvoru - to mi, nekako, deluje normalno. Ko bi još reklamirao odlazak u zatvor. Koliko se sećam to je radio samo Vojislav Šešelj.
Ne ulazim, medjutim, ovde ni u kakve ocene nevinosti ili krivice optuženog, sudske objektivnosti ili pristrasnosti, političke ili pravničke pozadine Haškog tribunala i ideje medjunarodnog suda, već isključivo u to da se jedan stvarni, nadam se postojeći, čovek poziva da izvrši samoubistvo i da u tome sladostrasno učestvuju neki mediji. To što ti mediji prenose izjave rodbine Ratka Mladića, koja snažno preporučuje smrt kao jedinu ispravnu alternativu odlasku u zatvor, deluje prilično morbidno. Još morbidnije je, ipak, to što smo se na to nekako navikli, i što priželjkivano samoubistvo Ratka Mladića postaje deo političko programa, ideologije i kulture ove zemlje.
Samoubistvo Ratka Mladića rešilo bi, očigledno, mnoge stvari. Izmedju ostalog i pitanje učešća raznih državnih institucija u operaciji Srebrenica. Samoubistvo Ratka Mladića oslobodilo bi odgovornosti ne samo celu mrežu jataka nego i onih koji su na krilima ratnih pobeda izvojevali mnoge imovinske.
Ipak, čini mi se da bi najvažnija posledica tog čina bila u stvaranju mita nepobedivog junaka čija je lična žrtva najstrašnija opomena nepatriotima. Istovremeno, to bi bio i jasan znak da Srbi, u ime svoga nacionalnog ponosa i dostojanstva, moraju složno da prihvate pečat kolektivne krivice.
Jadan je i odvratan patriotizam koji bilokoga poziva u smrt. To uzdizanje smrti ne predstavlja nikakav uzvišeni samurajski put u večnost već bolesnu stranputicu iza koje ne stoji samo neodgovornost nego i sumanuta manija veličine.